Gradnja kuće za odmor na hrvatskoj obali već je desetljećima vrlo jednostavna disciplina. Skupi se rodbina i pozovu prijatelji, donese materijal, izlije se ploča i jedan, dva (ponekad i tri) – prvi red do mora dobio je još jednog člana. Nekad se radi o dovršenim cjelinama koje natkriva krov obijeljen vapnom, a nekad samo stršeća armatura čeka bolja vremena kada će nužni minimum životnog prostora postati raskošniji, ali ono što im je svima zajedničko je stroga utilitarnost. Da, zalutat će tu pokoji kameni lav u dvorište, naći će se gdjegod i sitnih nepotrebnih detalja – za dušu, no vikendici se ne gradi soba koja se ne koristi. Pametno i promoćurno, ako ne uvijek oku ugodno, nastajala je naš obala.

Među kućicama temeljenim na ovom principu u obalnom mjestašcu Lukovom Šugarju ugurala se još jedna, nastala prema sličnim, no i nešto nadopunjenim pravilima. Ova kamena prizma na nepravilnoj parceli izraz je stvarnih potreba, ali i skladan odgovor na lokaciju koji priziva i interpretira nasljeđe dalmatinske gradnje bez zastranjivanja u pretjeranu narativnost i patetiku.

Program je pažljivo i racionalno složen po vertikali kako bi se iskoristili svi kapaciteti skromne parcele i ispunili zahtjevi korisnika. Dvije niže etaže, koje zahvaljujući nagibu terena imaju kontakt s vanjskim prostorom, projektirane su kao javnije, dok je najviši kat ovog primorskog tornja namijenjen spavanju. Srednja etaža postala je ulazna, s kuhinjom i boravkom, dok je najniža, tik uz obalu, centar ljetnog dnevnog života s kuhinjom i blagovaonicom. Velike staklene stijene koje se rastvaraju prema prostoru dvorišta, asketski oblikovanom oko sačuvanog stabla pitospore, pametno brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog. Tako ovo privatno sunčalište prema potrebi postaje dalmatinska trpezarija uz ribu, vino, šum valova i sve ostalo što već ide s tim.

Ono što također ide uz život na obali mora jesu sol i bura. Kako bi odolijevala njihovim napadima kuća je dobila pročelje od kamena, autohtone i pomalo romantične građe koja je svoju učinkovitost na tom polju već dokazala. Ni ovdje arhitekt ne filozofira, već odabire onaj materijal koji stoljećima odgovara potrebama ovakvih objekata. Ritam prozora koji se protežu cijelom visinom etaže, zaštićeni drvenim škurama, omogućuje dovoljno svjetla za zimske izlete, ali i dovoljno sjenovita hlada u vrućim ljetnim poslijepodnevima. Zatvorena prema susjedima i otvorena prema moru, ova ovojnica fokusira i naglašava težnje za privatnim, meditativnim odmorom.

Od sadržaja do estetike, arhitektura ovdje igra po pravilima, ne dozvoljavajući ni višak niti manjak u bilo kojem pogledu. Ipak, na trenutke si dozvoljava male ekscese, sitne dekadencije, svoje lavove, u obliku nepravih kutova ili dodatnog malog boravka koji je čine životnijom, ne ugrožavajući njenu funkcionalnost i cjelovitost ideje.

Introvertirana i skromna u svojoj suzdržanoj monolitnosti ova kuća za odmor ne obezvređuje i ne kritizira okoliš u kojem je nastala, već preuzima najbolje od njega i staloženo pokazuje da može isto, a opet drugačije.